10. септембар 2013.

Trčećim korakom kući

Leto još malo pa će proći, ali gradske gužve nikako da prođu. Iskreno,  i sa njima i bez njih ja sam stalno u frci sa vremenom. Žurim, kasnim, ali rekla bih baš kao i većina ljudi koje poznajem. Međutim, nedavni iznenadni ostanak bez kola i kvar na mom dragom motoru, sa blagom averzijom prema gradskom prevozu - dovela me je do jednog sasvim novog iskustva!
Kraj radnog vreme i neplanirano ostajanje duže na poslu i eto, opet kasnim….panika me hvata, preturam po torbi, tražim telefon i u isto vreme smišljam novu laž, izgovor da javim zašto kasnim.  Oprema za trčanje je naravno u torbi i onda mi pada napamet sjajna ideja. Ja već odavno više ne nosim samo tašnu na posao, već mini torbu ili ranac sa oprememom. Znam, svako jutro izgledam kao begunac od kuće ;) ali trčanje je postalo moja stras… Brzo razmišljam.. PA DA .. trčaću! Biće to moj novi vid treninga tj. trening trčanja sa posla do kuće. Nisam li mesecima naporno trenirala?! Istina navikla sam da trčim u grupi, ali da li nas je dvoje ili Run&Fun grupa u ovom trenutku manje je važno... Treba biti dosledan sebi i svom cilju! Presvlačim se na poslu. Štikle tako rado menjam za patike, suknju za trenerku (UVEK!) i jurim niz stepenice. Kolege me maaaaalooooo, ali samo malo gledaju drugačije.  E sada, da li zato što su navikli da sam „ozbiljno” obučena, ili iznenađeni što me vide kao maratonca ;) Ali ne marim! Sve je bolje od čekanja busa na Zelenjaku? ;)))



Nisam se pošteno ni umorila, a već sam stigla do Save. Dok mi vetar laganim udarcima miluje lice, razmišljam… Ne sećam se kada sam zadnji put prešla Brankov most peške. Sišla sam do reke, kratak predah i brza odluka da nastavljam istim tempom do Zemunskog keja. I cilj je uskoro bio pred mojim očima. A napolju lep dan,  mnogo ljudi koji šetaju, trče, roditelji koji guraju kolica sa decom… zastajem, hvatam dah i gledam oko sebe. Čini mi se da vidim jedan drugačiji Beograd i moja ideja o trčanju sa posla do kuće mi izgleda super!

Već to veče potpuno ushićena prepričavala sam prijateljima svoj novi trening, a narednog dana naletela na netu na podatak da postoji Dan trčanja do ili sa posla.  I grupe ljudi koji ne slave samo taj dan, već praktikuju taj stil života. To su svi oni ljudi koji su prezauzeti i kojima čak i pronalaženje vremena za trening predstavlja nemoguću misiju. Zato oni, umesto da na posao idu metroom ili kolima, odlučuju da trče. Kombinuju čak i prevoz i trčanje, prilagođavaju svoje torbe/rančeve i razmenjuju svoja iskustva.




Posle par treninga, došla sam i do nekih novih saznanja. Stvari stoje ovako. Trčanje DO posla izvodljivo je samo ako na poslu imamo tuš. Neki od mojih prijatelja imaju tu “privilegiju” da im posao bude druga kuća, ali sve je mnogo komplikovanije, ako na poslu nemate taj “kućni” ambijent koji podrazumeva mogućnost tuširanja. Ali i pored svega, jutarnje trčanje  čini da se celodnevno osećam odmornom i budnom, iako to u isto vreme znači da se moram odreći sat vremena dužeg spavanja. Ipak trčanje SA posla pa čak i ako jedan deo puta idem prevozom ili peške, učinilo je da se kući vratim relaksirana i puna energije za večernje druženje sa prijateljima. Ranije bih samo skinula cipele i prvo legla malo da odmorim.  Do posla ili OD posla do kuće, stvar je samo dobre organizacije. Tašnu menjam za ranac koji ne pretrpavam, flašica vode je tu pod obavezno, slušalice u ušima, patike, helanke… Konačno uviđam i raduje me činjenica da živim i radim blizu reke i da tu privilegiju svakako moram više koristiti, a moj novi način trčanja srdačno preporučujem svima! :)

Нема коментара:

Постави коментар